U SKLADU SA SAMIM SOBOM

Moram da priznam da nikada nisam bila u situaciji da me neko napadne, ali znam nekoliko slučajeva. Plašljiva sam, kada se po mraku vraćam kući ili kada sam noću sama. Nikada, ali nikada ne ulazim u lift sa nepoznatima i uvek sačekam novi krug. Čudno me gledaju, ali tako sam sigurnija.

Sigurnija? Pitala sam se često da li mogu da učinim nešto kako bih se osećala sigurnije? Krenulo je još 90-ih, godina ludila, kada je čovek u autobusu izvadio pištolj…ja sam se sledila. Znam da u nekim situacijama ne možemo mnogo da uradimo, niti da reagujemo, ali bolje je biti spreman i zaštititi sebe na neki način, zar ne?

Elem, dok nisam dobila ćerku nisam više mnogo razmišljala o tome, a onda su krenule misli: šta ako je neko dira u školi, šta ako je neko napadne dok bude išla kući? Znate već, „ne daj bože što ti majka misli“. Tražeći rešenje za te brige shvatila sam da je moram naučiti da ne ulazi u konflikt, već da nauči da se „izvuče“ iz situacije, bude smirena i pozove pomoć.

Odluka je pala. Sa 7 godina krenula je na borilačku veštinu – kombinaciju aikidoa i đuđuce. Savršeno, veština sa primesama samoodbrane. I stvarno, posle dve-tri godine rada, ona danas ume da se odbrani. Mene baci na zemlju, napravi mi polugu i ne mogu da ustanem, a sve je bolja. Da ne govorim o tome koliko je samopouzdanja i novih prijatelja stekla.

Nedavno poželeh i ja. Da, da, možda zvuči čudno, pre svega zbog mojih godina, ali kažu da je veština za sve uzraste, pa što ne bih probala.

Sjajna prilika za to bila je besplatna škola samoodbrane koju Klub „Takeda“ tradicionalno organizuje povodom Dana borbe protiv nasilja nad ženama. Reših da se okušam, bar tih probnih mesec dana. „Poprilično sam nesigurna, ali uz podršku ću valjda moći“, pomislih.

Prvi čas. Dugo nisam trenirala. Par časova pilatesa nedavno, ali mi bilo dosadno, pa sam odustala. Nervozna sam… Počinje trening. Kako vreme prolazi sve je zanimljivije. Vežbam sa svojom sestrom, boljeg partnera ne bih mogla da poželim 🙂

Nekoliko je polaznica i sve pružamo podršku jedna drugoj. Atmosfera – sjajna, a kako i ne bi bila kad je toliko žena na okupu. Učimo jednostavne tehnike odbrane od napada: hvat za ruke, za kosu, davljenje… taman sam se zanela, kad viknuše: Kraj. Kako kraj? Pa nije prošlo ni deset minuta..

Pogledam na sat – prošlo je više od sat vremena. Nemoguće!? Bilo koji drugi trening nikad da se završi, pet minuta mi večnost. Ne znam da li sam pomenula na početku da ja ne volim da vežbam. E, pa sad volim. 🙂

Iz treninga u trening sve je zanimljivije, ja sve veštija, a i bolje se osećam. Ko bi rekao? Ja sam prva sumnjala u sebe.

A da nije samo do mene, saznala sam od drugih polaznica. Ljiljana i Anja kažu da su, čim su videle objavu na internetu, poželele da nauče da se brane ukoliko im zatreba, a kako je u društvu sve lepše, došle su zajedno. Redovne su i kažu da je iz treninga u trening sve interesantnije, da su uz posvećenost i strpljenje trenera mnogo naučile.

“Najbitnije je da su sve tehnike primenjive u svakodnevnom životu, a učeći ih imamo osećaj da smo bezbednije u slučaju napada, jer možemo brzo da odreagujemo i pozovemo pomoć“, kažu i dodaju da su počele da vežbaju i sa ukućanima.

Ipak, pored vrednog rada i učenja, ono što im se posebno dopada je druženje i to što se sve radi kroz osmeh i podršku svih članova Kluba borilačkih veština „Takeda“.

Uz toplu preporuku Anje i Ljiljane i svih nas koje smo rešile da promenimo neke stvari nabolje, pozivamo vas da nam se pridružite. Uradite nešto dobro za sebe, pokrenite se i provedite slobodno vreme u pravom društvu i na pravi način.

Posetite sajt www.takeda.org.rs

Jelena Bajević

No Comments

Sorry, the comment form is closed at this time.